Krijes

Krijes

Ledeni znoj pali mi kožu kao papir,
kao plamen još je vrela u dodiru tvom.
Prsti su ti iskre. Šapat jaki alkohol.
Opsujem te. Tvoja me blizina zove kao dom.


Ljubav – sakrament što se prima na koljenima.
Ovo baš nisam imala na umu.
Cijev na mome čelu, obarač u tvojim rukama
svijet i vrijeme nestaju u bijelomu šumu.


Tvoj prst mi je na usnama, i ja se ne odmičem.
Ne mogu više tražiti ništa.
Potičem te pogledom i do cijevi se primičem.
Ne mogu više izgubiti ništa.


Polako odumirem. Ubijaš me tišinom.
Krstim se plamenom i spremam se na skok.
Živa sam, i živim, tvoj pogled me probudio.
Tvoja sam. Jer moj si. Grom. Elektrošok.


Ja sam ta koju drže na nišanu,
a ti mene gledaš očima srne.
Drhtavim udahom postavljaš mi pitanje.
U sutonu je sunce sjena, oči su ti crne.


Grabiš me za kosu i dodir ti je krut,
moj zrak kradeš svojim udasima brzim.
Ljubiš me kao da je tebi zadnji put...
i ja te ljubim nazad, i mrzim te. Mrzim!


Čelik cijevi hladan čeka, a s njim stoji sve.
U tvojem oku plešu neiskorišteni sni.
Mekanim glasom šapćeš mi: „Volim te.“
A ja sklapam oči.
Vjerujem ti.




Autorica: Chiara Pumper, II. razred
Mentorica: Maja Ilić, prof.
III. gimnazija, Zagreb

O disanju

o disanju

voljela bih da
u mojem stanu
žive ribe
(u ormarima jastucima i kadi)
da me podsjete na bacanje otpada,
odrede koordinate
buduće sreće
ili bar gdje se utopiti bez močenja
kada znam da ne znam
plivati


u ostalim kućama su zlatne
i najčešće me prepoznaju
po malim očima i broju života
zapetljanih u trbuhu
pa me savjetuju
da si sama uzgojim
škrge i mudrost
kao što uzgajam neurootpad
u popodnevnom snu
i očnim tikovima


ali ja nemam dovoljno zraka
ovdje
objašnjavam gladeći pluća,
koja dahću
u suživotu s morskim bolestima,
niti mogu
trpjeti suhost
kada zbunjena izranjam iz jastuka
tražeći u krevetu ormaru kadi
i popodnevnom snu
neku tekućinu
za malo razumijevanja
i najljepšu smrt




Autorica:Vida Sever, 4. razred
Mentorica: Tatjana Ruža, prof.
Prva gimnazija Varaždin


Guinevere

Guinevere
je umrla 7 puta

Znači li smrt kraj ljubavi?
Ne, ali zasigurno znači smrt ljubavnika.
U Bostonskoj poetici iznosi ideju iste i sama logička dedukcija
nalaže nepropitivanje čistoće stanja materije.


Biti rođen preko bare znači razmišljati post mortem
jer nitko ne umire gdje je rođen i spreman je umrijeti kao što je mati spremna iznijeti čedo.


Ako postoji ljubav, ona je 1,38 koeficijent unutra jer promjena stanja svijesti
odrednica je onog čiji je kraj,
života.


Smrt je proces u kojem umire ljubavnik,
ali ljubav živi i dalje jer je previše slijepa kako bi vidjela smrt svojih žitelja.


Promijenilo se puno i ništa u proteklih 150 godina.
Tvoja razmišljanja o ljubavi i smrti i povezanosti istih su
i dalje nekrofilija.
*iako bi u Parizu mogao oženiti Annabel, ali čisto platonski


Ljubav i smrt.
Zaklinjanje kurve na vjernost.




Andrej Đeraj, 4. razred
Mentorica: Kristina Lešić, prof.
Gimnazija Požega


Raspadanje soneta

Raspadanje soneta
(u proljeće, pred Uskrs)

Ožujak oslikan oko tebe zaudara

a vjesnici pjevaju pjesme uskrsnuća.

Poput ceste preživjelima poslije sudara

ljubav mi je neprohodna nakon uvenuća.

Kraj osunčane staze dvije crne sjene

sva naša proljeća rastapaju u sivo.

Olovni organi ljušte se sa mene

no srce se s asfalta odbija živo.







krakovi crvenih cvjetova

našu klupu probavljaju

voda se strovaljuje

kao banalni

pogrebni

marš

raspada se

oni pišu čestitke

a do dugo u noć ja

iz njenih kovrča cijedim

crveni ožujak u praznu čašu

dok stružem iznutrice s poda






...Nikad se nisu učinili većim

prazni svemiri u očima

mutnim ko u snu





Ipak, ostali smo povezani nečim:

sad i ja u našim noćima

vidim


            samo


                        nju





Autorica: Rebeka Petković, 4. razred
Mentorica: Tatjana Ruža, prof.
Prva gimnazija Varaždin

sanjiva stvarnost

Sanjivu stvarnost presvlačim

u crveno-crne mašne svojih snova.

Ona, stara, nedokučiva

ljubav plete pletenice svojih

prošlosti izmjeničnih dimenzija.

Bijeli kreč boja zidove

mojih tamnih hodnika preuveličane

imaginacije oko tvojih mreža.

Lažima presijecam britvice

žilavih otisaka

i upuštam se u euforiju

stvaranja.

Oblačim te u svoje tijelo

s crnim i bijelim točkama leptirovih krila.

Pletemo se.

Nestajemo.

Vraćamo u stvarnost postojanja

pa se onda opet izgubimo.

Dječja smo igra.

Ti si kralj,

a ja sam princeza Maštozemlje

u kojoj su svi obučeni

u crno-zvjezdaste plašteve

svojih snova.

Poigravam se tvojim mislima

i prevrćem ih u svoja

zapešća dok ti medeno nestaješ,

ostavljajući slatki okus

po mojim rukama.

Miris šećerne vate prolazi

mojim nosnicama, budeći djetinjastu

mene iz duboka ponora

skrivena pod kamenom urušenih

nada.

Zapleteni u mrežu događaja

nestajemo iz realnosti

i otvaramo vrata novih sanjivih

budućnosti.

Migoljimo se iz laži,

ali vuče nas

duboko u ponor

prošlosti.

Gubimo dah.

Nestajemo.

Umiremo.

Postajemo crvi

i puževi ljigavih tragova

adolescencije.

Gotovi, sanjamo o ljepoti

naših života.

Zajedno smo.

Mrtvi.

Živi.

Zajedno.



Autorica: Paula Petrić, 3. razred
Mentorica: Vesna Rogulja Mart, prof.
Gimnazija Sisak

Sahrana

Sahrana

Sahrani me u dubini svoga sna.
Šapni mi potiho koliko me voliš.
Objesi moju tugu za svoj vrat,
I saznaj koliko je boli u meni.
Ponesi me u polje tužnih vrba,
I posadi me.
Pošalji olujno nevrijeme,
Sve moguće nesretne kapi,
Pusti me da plačem.
Samo ostat' će dio tebe
Ispod zemlje na kojoj stojim,
No neće ostati život,
Već prazno tijelo puno snova,
Umorna pjesma nađena u čaši,
I tisuće izgubljenih imena.
Čuvaj moje korijene,
Sve isprekidane staze.
Jednoga dana ću se vratiti,
Kada nađem pravi put...




Autorica: Nikolina Hrubik, 2. razred
Mentorica: Kristina Pervan, prof.
Škola za grafiku, dizajn i medijsku produkciju, Zagreb

četiri stupnja celzijeva

četiri stupnja celzijeva

ispričat ću vam neispričanu priču
dok još mlad mornar bih
u nimfu morsku ja se zaljubih
čudo prirode ona bi
i glavu zbog te sirene nesretno izgubih


više, više u planine
niže, niže u nizine
to obzor spaja sve
kao i nas
netom rođen ljubavni par


u te morske dubine
zaroni malo dublje
u tu dušu mora pogledaj ti
i sve ćeš razumjeti


mističan vjetar o ljubavi našoj zbori
protiv nas bili su svi podmorski dvori
a ni na kopnu situacija bolja nije bila
o zašto si protiv nas i ti velebitska vilo mila?


morske nemani razbile su palubu broda moga
jer svi su zavidni bili
zbog ljubavi naše
koju nismo krili


sireno moja
tvoje sam pjesme slušao do zore
ali naposljetku oni ne znaju za bolje
moraju spustiti nekoga dolje
da se oni ne bi osjećali gore


utihnulo je sve, zavladao je mrak
oni misle da gotovo je sad
da ljubavi je kraj


sjeti me se sireno
kada bura senjska puše
i kad se drveni mostovi ruše
nek valovi ti nose poljupce moje
i halje od mjesečeva sjaja kroje


tvoje ću pjesme
ja i dalje
slušati do zore




Autorica: Lucija Šlogar, 3. razred
Mentorica: Julijana Jurković Ravić, prof.
Druga ekonomska škola, Zagreb

Buđenje

Buđenje

Stojiš pred njim
kao nekad ispred mene.


Promatraš ga sjajnim zelenim očima divljeg potoka
on govori
ali znam da ga ne slušaš
tu si
pred njim
preda mnom
tvoj pogled luta u daljine
preko granice vremena
duboko u vrtlog našeg sna
na vjetrometinu osjećaja


A onda te riječi prenu
tvoj se pogled mijenja
oči ti tamne, bezdan tuge je u njima
čudesna je moć riječi
jedan šapat, tihi vibrato u jesenju večer
i bila si moja
sada potapam tvoj svijet bez isprike
i dok gledam kako odlaziš, mislim
što je zaboga bilo svim onim poetama
koji su vjekovima pisali o vječnosti ljubavi.




Autorica: Katarina Mirković, 2. razred
Mentorica: Nikolina Maletić, prof.
Gimnazija M. A. Reljkovića, Vinkovci


Ante mortem

Ante mortem

Zlaćani je sjaj nebeski svod razbio,
nesputana zapadna mora i oceane blagoslovio;
Blistavo sunce zamagljuje obzor -
predivan znamen, stubište do bogova
dok se grimiz sve bliže prikrada.
Apolon je nebo zapalio kuglom
vječne vatre;
A dim, koji se diže, bio je tamna azurna izmaglica,
koja se širi
plamtećim nebom.


Ova Dolina vječnog sna, okružena planinama,
svijetli iz udaljenog svijeta.
Naleti vjetra preko
istočnog klanca udare;
čuje se buka krvi
u noći koja se spušta.
Rosa ljubi meso i tama niče
suši se natopljena koža, odjeća i kovrče.
Tijelo drhtnu – usne zatrepere – zubi zacvokoću.
Magla – niska u dolini
izbljeđuje krajolik
ni Feba nema više.


     Samo još jedna enigma osta,
koja sa mnom u grob liježe moj,
što cijelo moje žiće posta?
     Ljepota – u cijeloj slavi svojoj!
Ljepota – što je od mene prostor i vrijeme skriše,
Ljepota – to zadnja misao mi bijaše,
to zadnji dah mi bio, i mene nema više!


U Njenim očima pleše plamen strasti,
stidljivost mjesečine oslikana je na Njenim usnama,
iako se mnogi ne usude znati više,
svaka krivulja Njena tijela zavidi ljepoti Njene duše.
Živi u svjetlu Vincentovih zvijezda,
tajanstvena kao sfinga,
put joj od perja, a srce od leda i snijega.


Raširio se crni baršun po nebesima,
a na njemu biserni se mlađak našao,
uspavljujući Dolinu srebrnim sjajem koji je s njega sipio.
Noć šapuće tajanstvenu novu melodiju
i skriva lice u pokušaju poniznosti;
brzo je nestao taj sonorni zvuk.
U maglovitoj večeri
tapiseriju tmine tka zaglušujući muk.




Auror: Ante Klarić, 3. razred
Mentorica: Nikolina Mandić Matijević, prof.
Gimnazija A.G. Matoša, Đakovo


Ispod Divlje Trešnje

Ispod Divlje Trešnje

Ispod Divlje Trešnje,
Na njoj tek par trulih Plodova,
Čudesan eliksir života izvire iz korijenja.
Naše oči pronalaze se u dubinama,
Kao dva beskonačna ogledala.
Ispod Divlje Trešnje
S par jadnih Plodova;
Krvari Ljubav
....


U mračnim prolazima
Tvoje sjene dopiru,
I nikako ne mogu da razaznam
Koji je uzrok mog unutarnjeg nemira.
Stojim sam,
Slobodan od svega osim od samog sebe
Ne znajući gdje idem, lutajući
Još uvijek tragam za nečim u tmini;
Jesi li ikada uopće postojala?
Jesu li tvoje tamne oči
Bile samo projekcija mene
U ovom gorkom svemiru?


Ili si poput anđeoskog poslanika
došla kako bih spoznao samog sebe?
Darovala mi sjeme Života i ostavila me samog
U ovoj prašini vječnog nemira i lutanja.
....

Tražit ću uzaludno tvoje oči u sjenama
Sve dok se ne sastanemo opet,
Na nekom novom Početku i Kraju.
Zaći ću onda pod Divlju Trešnju,
Punu purpurnih Plodova,
Ti ćeš stajat obasjana svjetlošću,
Umorna od stoljetnog čekanja;
I proslavit ćemo onda naše krvave rane,v Proslavit ćemo onda Ljubav -
I postat zauvijek Jedno.
....


Jer Život je tek puko lutanje.
Tek je u Smrti sve vječno.
Divna Smrti, cijeno naše Ljubavi!




Autorica: Marija Bencun, 4. razred
Mentorica: Maja Ilić, prof.
III. gimnazija, Zagreb

I rođena je Pjesma...

I rođena je Pjesma…

Uvenule vene srčanog Pjesnika,
zazivaju boginje Milosrdnice na
posljednji zalogaj.


Krv se slijeva u virtuoznim slapovima,
niz izglačane stijene Olimpa,
dok muza Erato nariče za pojedenim
srcem Pjesnika.
Ni to joj Milosrdnice nisu sačuvale.
Nariče li više ona ili njegova žena?


Bio je to slastan obrok.
Boginje su polizale s prstiju i zadnju slatkoću
Pjesnikovih riječi i mučno site – zalile nektarom
napunjene utrobe ega.
Gorka Riječ Pjesnikovog naricanja za njenim Imenom,
ispljunuta je niz Planinu uz gromoglasan zvuk kaplje rose.


I tog trena rodila se Pjesma.


Kao prvo dijete Smrtnice i Pjesnika,
zaplakalo je dijete kad Gorka Riječ, prošarana
jutarnjom rosom, isparenim nektarom s visine,
dotakla je zemlju.
Od tog jutra, svaka Poema, bila prerano
ili prekasno rođena, bila Ep ili Novela,
plače kada dođe na svijet.


Pjesnik se tog jutra iscijedio sa stranica Knjige Živih,
potekla je tinta niz posljednji redak krasopisa sa stola,
kao pahuljica koju ne stigneš pregledati cijelu,
a već ti se istopi na dlanu -
istopio se kao snježić iz zagrljaja
jedne drage mu Smrtnice.


Još uvijek u narodu kažu,
i danas možeš čuti tog glasa,
„Nema od Pjesnika ništa, kruha ni života!“
No, još uvijek u narodu, također kažu,
jutrima se mogu razaznati dvije nježne siluete.
I našiju ove priče seoskim
vječitim Lutalicama, da postojev dva duha što gledaju kroz bršljan starog
okna i pjevuše o Stihu darovanom jednoj
ženi.
Jedna od njih je mati, a dijete joj je ljupko.
I posrami se narod kada kaže im Lutalica: „To dijete,
zove se - Pjesma!“


I slavi ta žena, smrt Pjesnika, jer tko još za života živi?
I tko se još živome, kada nema spomenika, divi?
I razlijeva joj se glas kao svilena koprena
niz Vrijeme i prazne retke, a Boginjama tad
drhte utrobe, podsjećajući ih na porazni čin:


„Od Pjesnika ni kruha ni života?
A sad se Stih njegov, evo u narodu čuje,
i Olimp isplakuje stijene i nastaju tad spilje,
rađaju se u vodama od raznježenosti Muze,
one koje Darove
daju svakom smrtniku na vlast,
a odavno Zemljom Pjesnik ne hoda više,
umjetnicima ta pobjeda ide u slast.
Kažete, to je samo čovjek zaljubljen u svoj stih!
No znadete li i vi u tu crnu zemlju posaditi dušu
svoje žene? Umrijet će Vam žene
zauvijek, neokrunjene!
Neopjevane, duše im za vijekove
neprobuđene - posve snene!
I vi sada licemjerno
uživate ove zvuke,
i po knjižurinama raznim gacate,
skladate, zapisujete i dirigirate,
riječi na papire bacate,
no od Pjesnika ni kruha ni života!“
A zbog njega jednog jutra,
rodila Vam se – Pjesma.
Da čujem sada Vaše riječi puke!“


I Ljubav žene pjevala je sad Riječima Pjesnika,
svakog rosnog jutra.
I Pjesma je rasla, svake godine za pedalj.
No, narode, od Pjesnika ni kruha ni života!




Autorica: : Hana Živko, 3. razred
Mentorica: Sonja Delimar, prof.
Gimnazija „Fran Galović“, Koprivnica

DELEGACIJA NEDOREČENOG

DELEGACIJA
NEDOREČENOG

Oprostite mi, molim vas, Vaša visosti,
Što tako prokleto volim
Što živim kao biljka na suhom
Što mi ime samo ne zamre
na njegovim usnama.


Oprostite mi, molim vas, Vaša visosti,
Što me Smrt samo ne zagrli
Što mi duša k'o vodena para ne ispari
Što mi srce kuca u ritmu
njegovoga.


Oprostite mi, molim vas, Vaša visosti,
Što previše mislim
Što mi tijelo žudi za drogama mirisa
Što je Spartančev pogled
pomeo moj.


Oprostite mi, molim vas, Vaša visosti,
Ako sam zavoljela tu Smrt njegov šarm i proklete crne oči
Ako sam se izgubila u ovim nepoznatim i poznatim dimenzijama.


Zaista, oprostite mi što sam čovjek i što mi tama
nadahnuće daje!




Autorica: Marija Roksandić, 4. razred
Mentorica: Ljerka Iharoš, prof.
Srednja škola Glina

kad jednom sve padne na tvoja ramena
plakat ćeš


mukotrpne ćeš suze liti
pogled skrit ćeš


ili možda nećeš


sve ćeš prihvatiti:
i provokaciju
i nepravdu
i onaj hladni pogled osobe
kojoj je trebalo biti stalo


vikat ćeš


ili možda nećeš


sve ostalo nastavit će svoje kretanje
i vjetar
i voda
i sunce
i kiša


a ti
ti ostat ćeš na mjestu


mirna
i nepomična


nevoljena




Autorica: Marija Martinović, 3. razred
Mentorica: Julijana Jurković Ravić, prof.
Druga ekonomska škola, Zagreb

Navika

Navika

Hoćeš li kad umrem,
čuvati moju stranu kreveta netaknutu,
hoćeš li spavati na njoj,
ili ćeš ju možda dati nekom drugom?


Hoćeš li kad umrem,
iz navike ujutro praviti dvije kave
i hoćeš li i ovu drugu popiti
ili ćeš ju prosuti u moje pelargonije?


Hoćeš li ih zalijevati kad umrem
ili ćeš ih ostaviti da trunu
dok i ja trunem?


Hoćeš li me voljeti kad umrem,
kad budem prah i pepeo?
I što je onda s našom ljubavi,
umire li i ona sa mnom?




Autorica: Lucija Zorić, 2. razred
Mentorica: Vesna Vuksanović, prof.
Gimnazija A. G. Matoša, Đakovo


ispričat ću vam neispričanu priču
dok još mlad mornar bih
u nimfu morsku ja se zaljubih
čudo prirode ona bi
i glavu zbog te sirene nesretno izgubih


više, više u planine
niže, niže u nizine
to obzor spaja sve
kao i nas
netom rođen ljubavni par


u te morske dubine
zaroni malo dublje
u tu dušu mora pogledaj ti
i sve ćeš razumjeti


mističan vjetar o ljubavi našoj zbori
protiv nas bili su svi podmorski dvori
a ni na kopnu situacija bolja nije bila
o zašto si protiv nas i ti velebitska vilo mila?


morske nemani razbile su palubu broda moga
jer svi su zavidni bili
zbog ljubavi naše
koju nismo krili


sireno moja
tvoje sam pjesme slušao do zore
ali naposljetku oni ne znaju za bolje
moraju spustiti nekoga dolje
da se oni ne bi osjećali gore


utihnulo je sve, zavladao je mrak
oni misle da gotovo je sad
da ljubavi je kraj


sjeti me se sireno
kada bura senjska puše
i kad se drveni mostovi ruše
nek valovi ti nose poljupce moje
i halje od mjesečeva sjaja kroje


tvoje ću pjesme
ja i dalje
slušati do zore




Autorica: Lucija Šlogar, 3. razred
Mentorica: Julijana Jurković Ravić, prof.
Druga ekonomska škola, Zagreb

O mrtvima sve najbolje

O mrtvima sve najbolje

I opet slušam sklad
tog prokletog propadanja,
umiranje cijena je življenja.
Mi smo platili, možda i previše.
Sad večeramo u tišini,
ipak, mrtvi smo,
dok vjetar donosi krikove
dana neiživljenih mladosti.
Ljubav je krvavi lov, volim ga.
I gorka je ta zemlja
koju neumorno kopam ranjen,
ne bi li našao nas.
Bojim se.
A smrt je slatka i postojanju prkosi.
Svi će je tražiti jedan ples,
pa ipak,
progutat će sve njezina taština.
Gledajući naše posljednje mjesto
zameteno mahovinom,
nad mramorom što nam svjedoči,
unatoč svemu ostao sam smiren.
Iza zavjesa, ispod suhoga cvijeća,
izgleda da se najviše volimo
kada najbrže umiremo.




Autor: Martin Habjanić, 4. razred
Mentor: Sanja Vlahović-Trninić, prof.
Prirodoslovna škola Vladimira Preloga, Zagreb

Odbrojavanje

Odbrojavanje

Sanjao sam uličnu rasvjetu
Bez svjetla.
Suhe grane kestena
Uz prljavu lokvu kraj pruge.
Što bar snovi nisu šareni
U ovom svijetu bez ljubavi ?


Sanjao sam svakodnevicu;
Uvenuli narcis
U sivoj tegli
Na mome balkonu.
Svi mu listovi iskidani.


Da mi je bar još jednom
Sklopiti oči i udahnuti
Njegov krhki miris,
Miris ljubavi.


Raj na Zemlji još su mi,
Evo one tamo, crno-bijele slike.
Ah, slike ljubavi.


Listove mu još čuvam u kosi
Ako bi se, daj Bože, vratio.

Sanjam li ili živim mrtav ?




Autor: Matija Kardoš, 4. razred
Mentor: Krunoslav Matošević, prof.
Gimnazija Lucijana Vranjanina, Zagreb


Paradoks ljubavi

Paradoks ljubavi

Ljubav se rodi
tek kad zvijezde ugase nebo
i označe joj posljednji dan.


Ljubav se probudi
tek kad je umiljata uspava noć
i zarobi je u neizbježan san.


Ljubav se zaljubi
tek kad nezasitna proguta je zemlja
i u teški je smjesti grob.


Ljubav zavoli
tek kad kraj ograniči je na vječnost
i sama sebi postane rob.


Jer ljubav je naivna,
jednom kad je visine ukradu,
obećavši joj ljepotu smrti,
svojim će je životom zavesti samoća
i na nepovratan je poslati put
gdje će je nade u beznađu gušiti,
gdje će svaki korak ostavljati tragove boli,
gdje će spoznati nemoguću mogućnost
da zauvijek nekoga voli...





Autorica: Gabriela Peljić, 1. razred
Mentorica: Magdalena Mrčela, prof.
II. gimnazija, Split


Na krilima anđela

Na krilima anđela

Kao što suze nebeske
mirisavoj lavandi udahnu cvat,
spokojno kap po kap,
kao što lavandu pčelica ljubi,
protka med, naslade se ljudi.
Pramen zlata i sitan rad,
udahnu srce u tek rođen grad,
žljebove i ožiljke što krase hram,
dodaju spokojno gram po gram.


Kao što crva osuši sunce,
kokica i niti jedno kukuruzno zrnce,
izderane karte i nesretan poker,
čovjek sipak kao šećer, ni žut ni oker,
i plaču oči suze
kristal po kristal,
more uplakanih lica,
prizor tako čist i bistar.


Zvonke kosti i žerav mlin,
odozgo gledam, diže se dim,
čekam, već pjesmu sročila,
a onda se pitam, gdje su
svi sa zemlje, po kojoj nekad
davno, davno sam kročila.


Zakukuljili se u vrt,
il' na lastin rep,
kad već ih guši smrt,
čovjek kao da je slijep.
Na lastinim krilima i
veseo nam Jun, čuješ li
melodiju što trčkara
joj kroz kljun?


Možda rone suze slane
u okrilju svih grijeha,
prespavaju sve dane,
ostali bez smijeha.
I u boli i u jadu,
kroz tuču i kroz kišu,
opet gajimo nadu,
da oni i dalje dišu,
dišu plućima cijelim,
dišu kao urez na ploči, na
anđeoskim krilima bijelim.




Autorica: Marta Nedved, 2. razred
Mentorica: Sara Hadži-Boškov,
IV. gimnazija Zagreb


Sjećam se nas

Sjećam se nas

Sjećam se proljeća!
Podivljalog srca kada te je ugledalo
Božanstveni miris tvoje kose
I mekoću tvojih usana
Sjećam se!


Sjećam se ljeta!
Kada smo sanjali snove
Bježali od zbilje
I gradili svjetove
Sjećam se!


Sjećam se noćnih šetnji!
Ispod pogleda punog mjeseca
Tvog osmijeha sjajnijeg od svake zvijezde
Pa čak i od mjeseca
Sjećam se!


Sjećam se jeseni!
Kišovite i tmurne
Uvukla se u svačiji dom
Svaku pukotinu, svako srce
Sjećam se!


Naše sobe više ne odjekuju
Tvoga osmijeha više nema
Naše ulice su puste
A mene prati tamna sjena
Sjećam se!


Svake noći kada otkuca ponoć
Ja čujem tvoje šapate
Kako mi viču: ,,Zbogom!"
A moje srce plače gorke suze
Jer sjeća se!


A sada,
Sada život gubi smisao
Svijet je izgubio svoje boje
Sloboda je postala tamnica
A ja-ja samo sjećam se!


Svake večeri ja prisjetim se tebe
Iz misli mi dolaziš pred oči
Gorim kada vidim tvoj raspali osmijeh
Dok te odvode pali anđeli
Jer ja još sjećam se!


Sjećam se zime!
Sjećam se hladnoće u srcu
I svog štapa dok pridržava drhtavu ruku
I srca koje je prestalo da diše.
Uskoro… Ni ja se neću sjećati više.




Autorica: Martina Slobođanac, 3. razred
Mentorica: Nikolina Mandić Matijević, prof.
Gimnazija A.G. Matoša, Đakovo

Marija, jesi li ikad osjećala?

Marija,
jesi li ikad osjećala?

Mravi su ti pojeli oči
Pa sam napravila grude od zemlje
I u jezgru postavila kamenje


Putanje riječi se isprepliću,
U tanjur ti guram
Ne odvojeno od glagola
I je umjesto ije u osjećam


Obećala sam vreći iskorištenih čarapa,
Nakon što nas je pronašla slučajnost
neću zaboraviti izlaz iz osmica


Ne znam zakopavati tajne
Ni strugati bok obećanja


Približila sam ti se
I poplavila su mi koljena,
Želim reći odgrizi mi uši


Rasipavaš mi gorčinu s imena
I mrvice potajno spremaš
Među ubijene muhe


Panični napadaji su porculanski konji,
Skrivaju se u mirisu vrećica duhana

Voze se zagušljivim busom u kapuljači
marija, nije mi dobro
Pale i gase poluprazne baterije nejezika


Podstanarima sam odsjekla uši;
Sada točke bulje u mene


Htjela sam ti reći
pojela sam muhe
i niz noge procurio mi je šećer




Autorica: Marija Skočibušić, 2. razred
Mentorica: Martina Vičić Crnković, prof.
Gimnazija Karlovac

U VRTU

U VRTU

Misli joj se talože kao prašina po porculanskoj šalici za čaj. Odsječenim krakovima višnje draga zemlju. Razgovara s buketom čikova koji se igraju skrivača u nepokošenoj travi.


- Kako si? – pitaju.


Ne odgovara.


- Koliko je bora na tvojim obrazima? – pitaju.


Ne odgovara.


Godine izlijevaju vodu u čaše prekrivene smogom ostavljenog automobila. Nude joj jedan po jedan pogled kroz stražnje staklo olupine. Opire se.


- Nisam žedna – odgovara.


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -


Godine su smočile obraze. Jato njezinih bora ugušio je smog.


Mahnula je plastičnim perunikama uvenulim od suše i patuljcima od marcipana.


Sunce joj grije vjeđe.




Aurorica: Tereza Dejanović, 1. razred
Mentorica: Vesna Rogulja Mart, prof.
Gimnazija Sisak


Vječnost

Vječnost

Vukovi gladni s prozora gledaše
crvi bijedni iz zemlje izađoše
osjećaju li smrt u zraku ?
Vide li mrtva tijela i ljubav u jarku ?


Te večeri zvijezde su plakale
dok je vjetar gurao rijeku u bolja vremena,
ljubav je umirala u nama,
moja draga sada je sama.


Osjećaš li hladnoću ?
Mrtvu ljubav i samoću ?
Sjećaš li se dana
kada je ljubav vladala nama?


Smrt mi želiš u ovom ruletu,
ali raj je pun,
a pakao me ne želi.
Sakrij me u svom krevetu.


U srce me moraš zatvoriti,
baci ključ u mračne dubine,
znam da se bojiš sudbine,
ali ljubav će smrt otvoriti.


Kao na cesti jelen,
smrt sam upoznao
kao dječak malen,
za ljubav nisam znao.


Gledaš me kao orao,
željna da me rastrgaš
da me odneseš i progutaš,
u plaštu smrti jača si od ljubavi.


Ova glad ne prestaje,
ovaj grijeh ostaje,
nečistoća ljubavi
ljepota smrti.


Poljubac koji si ukrala
uzeo mi je srce i dušu,
kožu si mi skinula
i za gram sreće prodala.


Borio sam se protiv oluje,
ali sam pao u tamu,
vukla me je mržnja
kao smrt ljubav na drugu stranu.


Vukovi gladni sa prozora gledaše
crvi bijedni iz zemlje izađoše
osjećaju li smrt u zraku ?
Vide li mrtva tijela i ljubav u jarku ?




Autor: Lovro Zagorac, 2. razred
Mentorica: Ljerka Iharoš, prof.
Srednja škola Glina